Organizacija, odgovornost, opsesija, opterećenost, otvorenost i sve ostalo na o može da se kaže za Ninu osim Odmor. Nina je diplomirala produkciju na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, a tom istom gradu kao direktorka Kino Kluba Novi Sad i Festivala Filmski Front daje poslednju slamku spasa za filmsku umetnost. Zato nam je svima važna Nina. I zato Nina mora da popne sve planine u našoj zemlji i regionu, da prepešači, preskija ili izvoza sve staze jer svaka staza ima cilj. I to je Nina u škartu i Nina u životu- osoba koja te vodi od starta do cilja, a već unapred zna kakav je teren, pa ako je blato, ona vam prosto kaže: Obuj čizme! Nina je nešto najreprezentativnije što imamo za komunikaciju sa spoljnim svetom, jer Nina za razliku od ostalih u Škartu stigne čak i da opere kosu i nalakira nokte. U korporativnoameričko- zapadnjačkom svetu reklo bi se za Ninu da je event and marketing menager,a ona u tome ima iskustva proporcionalno srazmerno koliko i godina. Plašimo se šta će biti sa Ninom kada broj projekata bude veći od broja godina života. Koji matematički genije će to da reši i šta se krije u sintezi ta dva broja. Radila je na velikim i značajnim projektima kao što je Omladinska prestonica Evrope Novi Sad, Exit festival i mnogi drugi. Jasno vam je da je Nina avanturista, ali još niste sreli avanturistu koji nosi svilenu spavaćicu dok spava u šatoru. Spremna da na sve izazove odgovori sa stilom. Da živimo u nekom drugom vremenu verovatno bi bila na naslovnoj strani Burde i po njoj bi se krojili ne samo kaputi nego i priručnici za poslovne savremene žene. Imate sreće, sa Ninom ćete možda jedino i najviše komunicirati, jer Nina ima tu moć da ono što vi hoćete objasni ostalim liliputancima iz ŠKART-a na jeziku drevnog naroda koje je mislilo da dolazi iz budućnosti. Oseća se kao ŠKART jer niko ne razume da je njoj najteže
Osnovne studije režije završila u Novom Sadu, a master u Beogradu. Voli velike scene, velike ansamble, velike rizike, velike šanse i VELIKE ljude. Više voli da oseća nego misli, manje da priča, a više da radi. Radila je i u svinjcu i u pozorištu i na filmu i na pumpi i na njivi i u korporacijama, a uvek nosila iste čizme. U detinjstvu su je zvali Tajson, Roki, Mali sportski tenkić, a sad je ne zovu, sad sama dođe. Glasna je toliko da je uvek svi čuju. Često za nju kažu da je feministkinja, a ona ne zna šta je, ona samo jeste. Stvara tako što više komponuje, a manje režira, češće taktira nego diktira, ređe priča nego peva. U Škartu je dežurni krivac za bacanje ljudi u vatru dok od njih ne ostanu “samo dugmići”. Odrasla je u “gradu” bez pozorišta sa večnom željom da ga za njenog života tamo ipak bude. Direktorka je Festivala ekološkog pozorišta za decu i mlade i jedna od osnivača ŠKART-a. Na polici ima nekoliko značajnih nagrada do kojih joj je stalo, a najponosnija je na Nagradu publike na 65. Sterijinom pozorju za predstavu “Ko je ubio Dženis Džoplin?” i Oktobarsku nagradu grada Bačka Palanka za doprinose u kulturi. Sretna zbog ljudi koji je okružuju i zbog toga što joj nikad ne ponestaje ideja. Za sad od porodice ima psa Kokicu i ježa Beža.
Kao ŠKART se oseća jer je premalo pečena za život, a previše sirova za umetnost.
Čovek visokih kontrasta. Večiti je student FTV montaže na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Različite faze fenomena njegovih studija su kružile društvom u kom se (ajd’ možda je prejaka reč) kreće. Danas postoji legenda da kad vidiš rode kako se sele na jug, Darko pohodi hodnike studentske službe i popunjava papire o predispitnim obavezama i onaj Republičkog zavoda za statistiku. Međutim, Darko je uporan, a ume biti i hrabar kad upornost nije dovoljna. Drži da standardi vrede samo kada ih sam stvaraš. Voleo bi da kaže kako više voli da razmišlja nego da oseća, ali još je nejasno u kojoj meri je to tako. Za svoj pojam, najveće uspehe ostvaruje držeći se stare srpske devize: “nisam probao, ali sigurno umem”. Statistički posmatrano, pristup mu nije toliko loš. To u praksi izgleda ovako:
– Sonja: “E, znaš sta sam mislila, ima taj neki projekat… Nisam radila tako nešto, ‘oćeš da probamo?”
– Darko: “Pa ajde, može… (ček ček, na šta sam upravo pristao… a neeee).”
I tako, deceniju kasnije, eksperiment je tradicija, tradiciji se radujemo jer smo je sami napravili. Dobitnik je više domaćih i međunarodnih nagrada.
Bude i on ŠKART, dakako, nikad nema dovoljno vremena, da je dan duplo duži, i to bi nekako uspeo da natrpa, ali veruje da u jednom od paralelnih univerzuma, postoji jedan Darko kojem je sve potaman.
Sonja je mrzela da ide u školicu. Da stvar bude gora, premeštali su je iz jedne u drugu, tako da je mrzela više školica. Jedina svetla tačka bilo je to što je super crtala, pa su joj drugarice davale zvezdice i petice na crteže. Kako je zavolela da crta, tako je i ekipa zavolela nju. Ljubav prema bojama i crtežu nije nestala, pa je i posle osnovne škole nastavila da crta, ali u pravoj školi za to. Sada, desetak godina kasnije, manje slika po platnu, a više po tuđim životima. Nakon studija režije stekla je raznorazna iskustva u oblasti TV režije, reklama, kratkog filma… i zaglavila (ali ne u lošem smislu) u polju dokumentarnog filma. Da se vratimo na početak ove biografije i napravo krug. Sonja i dalje voli da slika i dalje vaja i pravi koještarije, korisne i nekorisne. Nekima deluje da to nema direktne veze sa režijom, ali Sonja je dokaz da ima. Vizuelnost, lepota slike, scene, situacije i oblika, kao i kompozicija kadrova Sonjini su aduti i čine je jedinstvenom. U Škartu je zadužena za to da u svemu nađe nešto lepo.
Oseća se kao ŠKART jer je najbolji slikar među rediteljima i najbolji reditelj među slikarima.
Katarina je kao i Sonja Rakić završila srednju školu za dizajn Bogdan Šuput u Novom Sadu, a misterija je da li se njih dve poznaju još iz školskog dvorišta. Mada teško, dok se Sonja verovatno družila sa hiliganima, Katarina je crtala jednoroge i kao šljokica na pahulji nasmejano lebdela iznad glava svojih vršnjaka. Negde između vrhova njihovih pramenova i novootkrivene patuljaste planete, nazvane V774420. Na toj planeti se sigurno nalazi neki nasmejani patuljak koji smišlja sve ono što Katarina rukom reprodukuje. Za sobom još od tad po uzoru na stanovnike planete V774420 ostavlja šljokičasti trag po kojem ćete je sigurno uvek pronaći.
Katarina je opravdanje ženske nežnosti u Škartu. Dok su se ostale žene usled okruženja i zanimanja polu pretvorile u muškarce Katarina je ostala nejaka i tanana sa licem aristokratskog pigmenta i kosom zlatokose. Visoku tehničku školu strukovnih studija završila je u Novom Sadu, na odseku grafičko inženjerstvo i dizajn, a svoje veštine iz oblasti ilustracije usavršava na specijalističkim studijama ilustracije koje završava (I vi da imate biografiju ovaj podatak biste sigurno stavili u nju) sa prosekom 10.0! Bavi se grafičkim dizajnom i ilustracijom, sa kako je to logično iz opisa njene ličnosti afinitetom ka dečjoj ilustraciji. Dok je na poziciji grafičkog dizajnera radila za Exit Festival savladala je i pripreme i rokove i banere i bilborde i sve formate između.
Ako vam nekada zatreba važno je da znate da Katarina Kelić živi u nekoj slikovnici za devojčice uzrasta od 3 do 5 godina. Ali ako bi ta slikovnica morala da ima zvuk onda bi to izgledalo kao da Doroti iz “Čarobnjaka iz Oza” koja repuje stihove Somewhere over the rainbow, a Limeni joj donosi Drozli pivo. Jednorozi, jednorozi, jednorozi i sva ta čudna bića na toj dalekoj maloj planeti mašte.
Oseća se kao ŠKART jer njene godine nikako da dostignu njen život.
Diplomirala na Filološkom fakultetu u Beogradu, dugogodišnja novinarka/urednica, kratkoročna saradnica na više festivala. Teško je, na adekvatan i obuhvatan način izlistati, pa i opisati sve poslove kojima se Milica bavi: od profesorke književnosti i novinarke, preko organizatorke i inspicijentkinje, do rediteljke i montažerke. Miličin posao je da zna da svi ostali iz ŠKART-a znaju šta im je posao. Mani se, čitaoče, viceva o Chuck Norrisu, Milica je daleko konkretnija. To je, ljudi, takva jedna šarmantna radoznalost, neverovatna kao voda na Marsu, retka kao jednorog. Ne postoje vrata sa crvenom sijalicom i onim svetlećim natpisom “ne ulazi” čije kvake Milica nije barem prodrmala. “Pa kako je moguće da sve ove profesije stanuju u glavi jedne osobe i šta vrede čitavi životi profesionalne prakse kad će Milica sve to sama?”, pitate se. Timski je igrač. I bolje od svih razume način na koji je tim povezan pa proizvod sagledava kroz individualne kapacitete, dobro ih proceni i upravlja realizacijom. ŠKART je izrazito diverzan tim ljudi, ambicioznih, posvećenih, nekada hirovitih, često iracionalnih; nije baš jasno kakva je suptilnost i finesa potrebna za uspostavljanje komunikacije među takvim pojedincima, no ona to jednostavno radi.
Upadne u frku povremeno i oseća se kao ŠKART jer moda izgleda nikako da sustigne njen ritam.
Aaaaah Subotica, taj prelepi grad pun zelenila, veselih ljudi, dom 99% Kupujem-prodajem naloga i verovatno skrivenog šteka švercovanih lonaca i šerpi iz devedesetih; podario nam je i Roberta Gondija, snimatelja, direktora fotografije, montažera i koloristu. Rođen je 1991. godine, dakle, kada je štek još bio svež. U poteru za znanjem i kreativnim pustolovinama dao se 2012, kada se seli u Novi Sad i upisuje Akademiju umetnosti (u Novom Sadu), Odsek kamera. Diplomira 2017. godine, a Subotici se vraća sporta i druženja radi, sećate se, veseli ljudi. Tih, agilan, ljubitelji mašina rekli bi bešuman, velikom brzinom upija okruženje i sa njim se stapa, otporan na toplotu, hladnoću, možda na grip i slične trice. Rek’o bi čovek “Nemoguće, pa to je nindža!”. Tokom desetogodišnje karijere sarađivao je sa velikim brojem domaćih i regionalnih produkcija, pa je njegovo ime čest odgovor na pitanje: “A ko ti to snima?”.
Kaže da se oseća kao ŠKART jer ne ume da izgovori Š. Pa šta? I “kart” je 80% od Škart.